Uskoro

Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić Vidimo se na papiru vodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorka vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dve knjige, Fafarikul i Novi kraj. To je vrlo intiman svet, svet njene porodice, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studiranje u inostranstvo, autorka se priseća svog detinjstva i studiranja, a u priči o letovanju ćerke u Karinu u tridesetak redova prelama se poslednjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali istovremeno i krhka i nepouzdana, poput ljudskih veza, oko kojih se autorka, uprkos svemu, svesrdno trudi.

Naravno, to je i naš svet, nesavršen, protivrečan, često okrutan i uskogrud, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je posmatračica i slušateljka, ulazi u zadnja dvorišta, posmatra svađu dece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenata kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv.

…………………

„Za razliku od rezignirane većine koja se od surovosti vremena brani ispovijedanjem mizantropije, ona dosljedno, mišlju i djelom, brani tvrdnju kako je na svijetu preostalo dovoljno i dobrote i ljepote, samo treba otvoriti oči i još ponešto. Da me u to pokušava uvjeriti osoba s manje talenta, hladno bih je ignorirao, ali Čilić ga ima u vrlo ozbiljnim količinama.“
– Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija